Anamarija Marijašević

Bol – dragocjeni poklon

Užasna je, misliš da će te ubiti i razoriti i želiš da što prije ode. Sjedne na prsa, primi za vrat, guši i ne, ne…ne ide ona nikud.

Ona je došla da te probudi i natjera da počneš živjeti. Jača je od tebe i koliko god se boriš s njom ona će prevladati. Malo ćeš je utišati, mrvicu zavarati ali ona nikad neće odustati od tebe.

Kao i fizička bol koja se pojavljuje u obliku simptoma i želi nam dobro, pokazuje da s nama nešto nije u redu i da hitno nešto moramo učiniti, tako je i s emocionalnom boli.

Što to znači znat će svatko za sebe kada ga bol pritisne u kut i kada se dobro zagleda sam sebi u oči i pita se je li sretan i autentičan. Je li to život ili autopilot. Jesam li umro prije smrti?

Koliko rana nosimo u sebi i zatrpavamo ih svim i svačim pa hodamo sa svim tim teretima i ranama koje krvare po njima…

Ponekad za tu našu bol okrivimo ljude koji se pojave u našim životima. Često je korisnije pogledati što ti odnosi govore o našem unutarnjem svijetu.

Neće za dugo pomoći skretanje pažnje, zatrpavanje obavezama, izlasci, druženja, užurbanost…ma neće, jer ćemo se uvijek u nekom trenutku suočiti sa sobom. Što ćemo tada osjećati?

Sreću, radost, ispunjenost, mir ili će biti i još nešto?

 Kada bol pokuca na vrata, kao najstroži ali i dobronamjerni učitelj, počinje naš put njegovanja rana koje smo zanemarivali i ostavljali da budu zatrpane a da nas cijelo vrijeme pomalo peku.

Imamo izbor pokušati zanemariti i potisnuti bol i ovog puta ili početi surađivati s njom.

Kada izaberemo potiskivanje boli, ona će se vraćati dok god ne prenese svoju poruku i time postigne svoju svrhu.

Treba ju pratiti, dozvoliti si da nas vodi kroz hodnike naše duše i pogledati i pospremiti sve ono pred čim smo zatvarali oči i sve ono što smo skrivali od drugih ali prvenstveno od samih sebe. I ne, nije to uvijek ugodan put…ponekad je strašan i težak, no najvažnije je da na kraju dođe olakšanje.

Kada sve to prođemo, upoznamo, suočimo se i pročistimo dajemo si šansu da budemo istinski autentični, pošteni prema sebi i živimo prema spoznaji sebe…

Kako možemo biti iskreni i autentični prema drugima ako zapravo svoju dubinu još ne poznajemo?

Kada dođemo do istinske spoznaje dobivamo mogućnost da više “ne gušimo” svoj život i bol će otići u miru, a mi ćemo shvatiti da nam je ostavila najdragocjeniji poklon – nas same – čiste i autentične, bez maski i ograda.